Tora! Tora! Tora!

Pacifik, krajem 1941. Dok na službenom nivou između japanskih i američkih vlasti traju intenzivni pregovori o izbegavanju sukoba, kadrovske promene u japanskom Ministarstvu rata i mornarici navešćuju skoru objavu rata SAD-u. I doista, plan Admirala Jamamota (S. Yamamura) je iskoristiti situaciju političke neizvesnosti i svom silom udariti na američku pacifičku luku Pearl Harbor, uništiti celu flotu i tako neprijatelju rano zadati potencijalno fatalan udarac. U internoj korespondenciji oko početka napada Japanci koriste šifrirane poruke, no američka protuobaveštajna služba opremljena je tehnologijom koja ih uspeva dekodirati. I dok Japanci organiziraju eskadrilu koja će obaviti ovu ključnu misiju, njihove zloslutne poruke, premda dešifrirane, gube se u američkoj birokratskoj zavrzlami, ponajprije zahvaljujući nonšalantnosti nekih visokih vojnih zvaničnika. Amerikanci pretnju neće shvatiti ozbiljno sve dok bombe ne počnu padati na Pearl Harbor...

Poslije velikog artističkog i komercijalnog uspeha koji su postigli istorijskim ratnim spektaklom "Najduži dan", o savezničkom iskrcavanju u Normandiji, producenti Darryl F. Zanuck i Elmo Williams namjerili su se na još jednu veliku bitku – napad na Pearl Harbor. U želji za što stvarnijom rekapitulacijom zbivanja toga dana, producenti filma obavili su minuciozno istraživanje, ponajviše sarađujući sa Gordonom W. Prangeom, autorom knjige Tora! Tora! Tora!, jednog od dvaju pisanih predložaka na kojima je film utemeljen (druga knjiga bila je The Broken Seal Ladislasa Faraga). Odlučili su i da će taj događaj biti ispričan sa obadve strane, odnosno sa  japanske i američke strane.

Zato je snimanje bilo povereno dvojici redatelja – Amerikancu Richardu Fleischeru (Compulsion) i velikanu japanske kinematografije Akiri Kurosawi (Rashomon, Sedam samuraja). Kako se saradnja sa Kurosawom pokazala izrazito teškom, na njegovo mesto došli su redatelji Kinji Fukasaku i Toshio Masuda. Film je naišao na podeljene reakcije. Kako je doista reč o verno ispričanoj istorijskoj epizodi, američki propusti u pripremi odbrane postali su bolno jasni pa je film na taj način povredio ponos američkog dela publike.

Sa druge strane, od ovakvoga ratnog spektakla očekivao se drugačiji omer "priče" i akcije, pa je velik broj gledatelja poslednjih pola sata filma, koji pruža izrazito realističan i impresivno snimljen prikaz napada, smatrao nedovoljnim. Međutim, film je sa godinama stekao kultni status i danas ga se spominje sa drugim najvećim žanrovskim dostignućima.