Dokumentarni četvrtak: Heroji

Krećući se po Hercegovini krajem 1991. godine, Midhad Hujdur je imao niz iskustava na osnovu kojih je počeo shvatati šta se dešava. Sa nekoliko prijatelja je počeo ići od kuće do kuće i animirati mostarce da se organizuju, što je bilo jako teško jer su skoro svi živjeli u nevjerici da dolazi rat iako su Mostarom šetali rezervisti JNA. Vrlo brzo se samoorganizacijom i skoro goloruk, postavio na čelo odbrane grada koji se našao između dvije neprijateljske vatre, JNA i HVO-a. Zapisana je njegova izjava u kojoj govori da su oni branili svoje mahale srcem i da su napustili lijevu obalu kada je sve gorilo: „Zaboravili su da feniks niče iz pepela…“ Kako je predvidio tako je i bilo, nakon jednomjesečne reorganizacije su vratili lijevu obalu. Za Hujdura kažu da je bio čovjek trenutka, ali da je uvažavao savjete profesionalnih oficira. Ono što je on uspio na maloj blokiranoj teritoriji, na kojoj nije bilo struje i gdje je glad bila svakodnevna, sa današnje tačke gledišta borci porede sa improvizacijama grupe TNT iz stripa Alan Ford. U ovoj priči o opstanku ili nestanku Hujdur nije vodio ključnu akciju deblokade Mostara sa komandnog mjesta, nego je učestvovao u njoj. Nije doživio da se raduje uspjehu. U drugom dijelu ove priče o herojima upoznajemo Adila Bešića koji je zbog školovanja i službovanja u JNA pola svog života proveo van BiH. To mu nije bila prepreka da na teritoriji Bihaća odigra ključnu ulogu. Za ovog vojnika, sportaša i nekog ko je govorio više jezika, kažu da se nije znao ni naljutiti i da je u odnosu prema ljudima pokazivao „majčinske osobine“. Zbog svega navedenog vrlo brzo se nametnuo kao vođa. Već u prvoj akciji kojom je rukovodio u maju 1992., kada je spriječio konvoj JNA tenkova da prođu kroz Bihać, svima je bilo jasno o kakvom se vojskovođi radi. Mnogi su imali osjećaj da je uvijek bio budan, zbog čega mu je malo šta moglo promaknuti. Insistirajući na poštivanju Ženevske konvencije njegovi vojnici tvrde da su se osjećali nepobjedivim. Rijetkost je bila da komandant sam postavlja mine pa sam sebi izdaje naređenje da ih i uklanja. Nakon jednog takvog zadatka, ovaj komandir, moralista i obični vojnik, biva usmrćen krajem 1992. godine agresorskim metkom.