Heroji

Način na koji je, u presudnom trenutku, život spojio ove potpune strance, kapetana Labuda (Mehdin Hodžić zvani Senad), kapetana Hajru (Hajrudin Mešić) i komandanta Nesiba Malkića, u mnogome je omogućio opstanak naše zemlje. Za kapetana Senada kažu da je morao biti prvi izvršilac svakog dogovorenog poteza, dok za kapetana Hajru kažu da je bio impulsivniji. „24 sata ne bi spavao, izviđao bi i borio se,“ u vremenu kolektivne uljuljkanosti u naivno vjerovanje da do rata neće doći. Hajro je bio komandir policijske uprave Ugljevik koju je napustio tako što je uzeo tamića, obio skladište oružja i ukrao 30 pušaka a da ga niko nije uspio zaustaviti. Sa tim puškama se počela graditi odbrana Teočaka. U to vrijeme Senad je uspio okupiti manju grupu omladinaca, obučiti ih i od njih stvoriti specijalnu jedinicu koja je svojim djelovanjem sebe naoružavala „kradući“ oružje daleko organizovanijem neprijatelju na području Sapne. Ni danas niko ne može u potpunosti objasniti kako je tako miran čovjek mogao biti takav autoritet masama. Poseban dio ove priče je posvećen dvjema akcijama. 10.05.1992. godine naša Armija u začetcima osvaja svoj prvi tenk na ovim prostorima, ali to je i akcija u kojoj gine kapetan Senad. Nakon njegove smrti kapetan Hajro se vraća u Teočak gdje je oformio dvije brigade i šest mjeseci kasnije krenuo u akciju pokušaja spajanja sa teritorijom Srebrenice. Iako je probio neprijateljske linije akcija nije uspjela jer je pogođen gelerom poginuo na licu mjesta. Prirodni dio ove cjeline je i heroj izrazitog patriotskog naboja Nesib Malkić koji je na sličan način kao i kapetan Hajro napustio JNA početkom 1991. godine i stavio sebe na raspolaganje opštinskom štabu Teritorijalne odbrane Kladnja, nakon čega je raspoređen na dužnost komandira čete. Kao načelnik Opštinskog štaba TO Živinice on je bio vezivno tkivo edukacije, organizacije i otpora ove sredine. Po sistemu partizanskih ilegalaca pružao je logističku podršku kapetanima Senadu i Hajri. Zahvaljujući njegovim mobilnim manevarskim brigadama njegov uticaj je uvijek bio tamo gdje je najpotrebniji. Način na koji je on organizovao djelovanje na terenu tražio je od njega danonoćnu predanost, a kažu da nikada nikome nije ostao dužan odgovor na pitanje. Za svi trojicu heroja važi isto, njihovi vojnici nikada nisu došli na poziciju koju njihovi komandiri nisu prije izvidjeli, a za Nesiba Malkića jedno takvo izviđanje situacije u Stupnom dolu 1993. bilo je kobno.