Pad Osmanskog carstva

Oslabljeno Osmansko Carstvo je ušlo u rat 1914, na strani Njemačke i Austro-Ugarske. Sada fokusirano na Malu Aziju – Anadoliju – i svoje posljednje arapske provincije Siriju, Palestinu, Mezopozamiju i Hedjaz, Carstvo ratuje na svim svojim granicama. U ovom kontekstu povlačenja, u onom što politolog prof. dr. Hamit Bozarslan definira kao „čvrstu anadolsku i muslimansku jezgru“ Osmanskog Carstva, dešava se istrebljenje Armena, kršćana Anadolije. Prvi genocid 20. stoljeća. U tom istom kontekstu treba shvatiti pokušaj osmanske vlasti, koja je sada u rukama mladoturaka, da zadrže nadzor nad arapskim provincijama, smatranim posljednjim bedemom Carstva. Ali nacionalne težnje su se probudile u arapskom narodu, umornom od centralizacije koja se provodi iz Istanbula. Pobune i mirovni sporazumi dovest će do stvaranja novih država: Libanona, Sirije, Izraela, Palestine, Iraka... 1921. godine, nakon što su pobjednici pokušali nametnuti granice umirućem Carstvu, mladi turski oficir dolazi na čelo turskog nacionalnog pokreta. To je Mustafa Kemal, koji će 1923. proglasiti Republiku Tursku. Iz Turske su protjerani kršćani u Grčku, a iz Grčke je deportirano muslimansko stanovništvo. Razmjena stanovništva definitivno označava kraj Osmanskog Carstva i pobjedu nacionalnih država.