Želim verovati da je film Dosije X: Želim verovati snimljen sa željom da bude nešto više od običnog stroja za izvlačenje novca iz džepova ljubitelja serije koja je na zanimljiv način propitivala paranormalno i ono što se samo na prvi pogled takvim činilo. No, nakon gledanja filma iskreno sumnjam u to. Istina je da je sećanje na zaplete i teme koje je obrađivala serija (čija je zadnja epizoda snimljena 2002) pomalo izbledela, no istovremeno kao da je izbledelo i nadahnuće kreatora serije Krisa Kartera koji je osim scenarijske u ovom filmu preuzeo i rediteljsku ulogu.
Foks Molder i Dana Skali dve su izmučene duše koje se teško nose s gubitkom sina, deziluzionizovani ljudi koji malo čemu više veruju. Kada spletom okolnosti ponovo budu uključeni u istragu FBI-a o pronalasku delova ljudskih tela, krv nešto ubrzanije počinje kolati njihovim žilama, što će da razori privid mira njihovih života. No, to u film neće uneti nimalo živosti i emocija. Krimi priča, izostanak njenog razvoja i razrade, a posebno rasplet u završnici, kao da su preuzeti iz nižerazrednih filmova. Pod utiskom snimljenih zasneženih krajolika američke zabiti stvara dobru pozornicu i pripomaže kreiranju atmosfere, no ne može nadoknaditi manjak napetosti i misteriznosti.
Blago naklonjeniji gledaoci zaljučiće da film nudi mračniju stranu odgovora na pitanje koliko daleko smo spremni ići kako bismo spasili one koje volimo, no većina će se složiti da filmu Dosije X: Želim verovati nedostaje sve ono što je seriju Dosije X činilo uzbudljivom.
Goran Ivanišević