Druga strana

Zašto su vatikanske financije obavijene velom tajne, intriga, skandala i mistike? I zašto niti jedan papa, nakon Pija XI., nije uspio postići potpunu kontrolu nad novcem i tijekovima novca Svete Stolice? Financijski analitičari ne znaju, a crkveni krugovi šute i ne žele govoriti. Povijest modernih vatikanskih financija počinje tek 1939. godine. Dan nakon smrti pape Pija XI. blagajnik Massimo Spada pokupio je novac pronađen u ladici papinog stola, u lirama i dolarima, i položio ga na novootvoreni račun Opere di religione. Račun je nazvao "državno tajništvo". Preko tog tekućeg računa, a zatim i kroz potpunu autonomiju Instituta za vjerska djela, tzv. vatikanske banke, koja je u stvarnosti više nalik trust fondu, sredstva su se "mogla" staviti na raspolaganje papama. No nije sve baš tako jednostavno. Deset godina ranije potpisani su Lateranski ugovori. Talijanska država obvezala se Svetoj Stolici isplatiti odštetu za oduzetu imovinu. Novac se počeo slijevati, a papa Pio povjerio je inženjeru Nogaru, upravitelju Talijanske komercijalne banke, upravljanje sredstvima koja su dolazila temeljem te odštete. I on je to vrlo uspješno radio - kupujući dionice, kompanije i nekretnine po svijetu. Tako je nastao temelj za dvije glavne financijske institucije Svete Stolice: Institut za vjerska djela i Upravu baštine Apostolske Stolice. A kako je danas? I zašto vrhovni poglavar Katoličke Crkve nema kontrolu nad crkvenim financijama, objašnjava naš gost Andrea Gagliarducci, vatikanolog, analitičar za Catholic News Agency i ACI Stampa. Urednik i voditelj: Željko Kardum